Moja prijateljica me jednostavno jedan dan odvela pod ruku da posjetim njezino novo radno mjesto. Svi u gradu su pričali o tome. Ja sam jednostavno morala ići vidjeti to čudo.

Ušle smo u zgradu kad ono već sam ulaz je neprepoznatljiv. Foaje je bio širi nego inače, ali to se dogodilo kao nekakva optička varka. Naime, maknuli su onu hrpu smeća, mislim na one grozne uredske stolice koje su se skupljale u jednome ćošku kao loša skulptura iz socijalizma. Prolazimo ovim novim, prostranim hodnikom s prekrasnim tepihom koji ima jedan veliki apstraktni motiv. Zidovi bijeli, a drvo svijetlo. Penjemo se stubištem koje ima neuobičajeno niske stepenice, sasvim dovoljne za hod.

Dolazimo u radni prostor koji me odjednom očarao veličinom. Ogroman ured na otvorenom s predivnim rasporedom radnih kutaka. A tek kako lijepe uredske stolice! Probajte zamisliti onu ugodno svijetlu boju drva, zatim bijele velike površine, tu i tamo koja biljka i ogromni formati fotografija s svjetskim motivima, a uredske stolice također od svijetlog drva s različitim sjedištem. Znači, uredske stolice su imale svaka svoju određenu boju sjedišta i točno si znao koja je čija. Prekrasno! Gotovo da mije bilo neugodno što nisam dotjerana i našminkana. Gledam prijateljicu, a ona zaljubljeno gleda u svoj radni kutak. Pohvali mi se da ima dvije uredske stolice. Ja joj čestitam.

Prilazimo njezinom dijelu raja. Jedna velika palma u tegli, njezin stol kao na nekoj terasi obasjan suncem, što i ne smeta jer joj palma stvara sjenu. Okrugli tepih ispod stola i uredske stolice lijepo poslagane tako da izgleda sasvim normalno da su dvije. Dva panja uza stol obojana u bijelo, ali lakirana tako da kad sjedite na njima n postoji šansa da vam se izvuče konac iz suknje ili hlača.  Gledam oko sebe ljude. Ne vidim više one užasne trenirke s isturenim koljenima od pohabanosti…